Izvodi iz kritika
Likovno stvaranje Krunoslave Kuljiš za nju je čist čin opuštanja, pomak od stvarnosti i put u jedan priželjkivani magični svijet ljepote i ljubavi, koja stvara osjećaj ugode. U svakom potezu kista autorica pokazuje neskrivenu radost u radu s bojom i materijalom, oblikujući na svili svoje intimne vizije i kroz motiv cvijeća svoja osobna raspoloženja. To je stilistika koja se prema motivu odnosi emotivno i osjetilno, a ne problemski – što joj niti nije namjera. “Potaknuta od čistog srca”, spontano i neopterećeno, ona jednostavno samo uživa u svom “cvjetnom vrtu”, razlijevajući i prosipajući šuštavom svilenom površinom, u ritmu otkucaja svoje inspiracije, nježne, baršunaste i prozračne latice ruža i jorgovana, magnolija i tulipana, ljubica i irisa. Sjaj boja kolorističkom raskoši miluje gracilnu otmjenost materijala, stvarajući bogate, emotivno ugođajne i meke svilene slike.
Likovna umjetnost raširila je lepezu umjetničkog stvaranja u motivu, formi, sadržaju te u tehnikama i materijalima. U skali upotrebe materijala izuzetno mjesto zauzima svila, plemenita tkanina koju zbog svoje zahtjevnosti prihvaća manji broj slikara. Posebno mjesto među njima zauzima slikarica Krunoslava Kuljiš, umjetnica koja je sebe posvetila svili, materiji što tako mnogo traži, a daje samo onima koji uistinu znaju osjetiti i pridobiti njenu ljepotu za sebe kako bi je potom poklonili drugima.
Posjetom u Atelje ove slikarice, uživajući u bezbroju njenih svilenih prikaza veličanstvenih cvjetnih kompozicija stičemo dojam da bi te slike mogle ispuniti zidove jednog Louvra ili Prada. Kolor kojim ova slikarica virtuozno dočarava vizije cvijeća akvarelom na velikim svilenim površinama odiše njenim profinjenim smislom i slikarskim znanjem komponiranjem boja od intenzivnih do suptilno blegih prelaza tonova. Ona je ne samo “pjesnik cvijeća” nego i lirski “kompozitor boja”.
Osobitost psihologije ženstvenosti voditelj je slikaričina tematskog interesa, a time i izbora motiva. Cvijeće, bilje, krajolici, toplina doma… neposredni su poticaji njezinu izričaju, koji se zadivluijučom vještinom podjednako iskazuje kroz crtež i plohu boje kojoj talent podaruje životnu dubinu. Osjetljiva na snažan kolorit, upijen u sredini odrastanja, ali i na fine prijelaze pastelnih nijansi, zarobljena konturom koju tek istančano oko razabire u obilju boja što nas okružuju, Krunoslava svoje slike gradi žestinom vlastita temperamenta i ublažuje nježnošću svoje ženstvenosti. Himna je to radosti stvaranja i sreći postojanja, što tka tanahno tkivo autorice i izlijeva se poput bujice u raskoš njezina slikarstva.
Već početna konstatacija govori o osebujnosti izraza Krunoslave Kuljiš, intrigantnoj sintezi lirskog ozračja i upravo dramatske snage. Krhki cvijetak na stvarni i simboličan način nosi puninu vitaliteta prirode, zadržavajući nježnost svoje strukture. A marnost izvedbe i ekspresivna oblikovnost tvore slikarsko tkivo u kojem cvijet, koliko je motiv intimističkog izražaja, toliko i ima značenje reprezentativnoga (monumentalnoga). Približavanje je to pejsažnoj širini, već i poradi samog načina kadriranja, od buketne aranžiranosti do zumiranja cvjetnih lati slikarskom igrom postavljenih partikula, koje nadilaze dojam fizičkog ograničenja okvira.
I izrazito veliki formati potenciraju tu uraslost cvjetnog u krajolik edenskog. Odabir cvijeta – kao vodilje u svijetu slikarstva – traži od autora posebnu osjetljivost, kojom se ponuđena oblikovna čudesnost promatra kroz ljudsku i umjetničku začudnost. Krunoslava Kuljiš zasigurno darom svoga talenta, stvaralačkim lukom održava čistoću pogleda spram konkretnih i imaginarnih livada i vrtova, njihovim cvjetnim ukrasima. Obnavlja trajanje blistavosti, intenzivira boje, stvara atmosferu trenutka. Izjednačava umjetnost i veličajnost prirode.
Slikajući svoje ruže, tulipane, perunike slikarica to ne radi zato da izrazi neke skrivene poruke, nego jednostavno jer joj se slika. Njezino cvijeće stanuje i klija u njoj dok ne dođe njegovo vrijeme, a onda se ono preseli na platno. Što će s tim platnom u konačnici biti u trenutku nastajanja nije ni važno. Neki cvjetovi dobiju okvire pa vise na zidovima, a neki se smjeste ne predmete pa odšetaju u svijet. Ovi putujući stigli su čak i do japanskog cara.
